Ta vijest, koja je izbila iznenada kao grom, kad se najmanje nadao, nenadno ga uzdrmala, zaprepastila. Izbacila ga iz kolotečine, iz onoga o čemu je mnogo mislio i čemu se nadao. Ostavila u njemu, poslije one škripljavine teškog ključa u zahrđaloj bravi, nešto što ni on sam nije mogao da shvati i razumije.
“Zašto su to učinili? Zašto su mu tako naglo prekinuli jednu ukorijenjenu misao, put koji bi ga sigurno odveo tamo odakle nema povratka”, premišljao je on o svemu tome i prokleo taj trenutak kad im je palo na pamet da učine to što će mu zagorčati cijeli život.
Kod toga mu iz usta izletjela jedna gadna psovka. Još nepun sat ranije bio je mnogo mirniji. Neka tvrda otupjelost, bezgranična hladnoća i ravnodušnost, šta li je, bila se uvukla u njegovu unutrašnjost, u dušu. To mu je davalo, bar naoko, sasvim miran izgled, pa su se, ponekad, i same hapsandžije čudile. Otkuda, pitali su, toliko snage tom blijedom čovjeku, i čisto, kao da ne vjeruju, ponovno su turali svoje nosove kroz malu šupljinu na vratima ćelije broj 8. Gledali su ga, gledali, odlazili, mahali glavama i opet dolazili da vide. Učinio im se čudan, sušta protivnost ostalim uhapšenicima. A oni su ih, hvala Bogu, imali napretek.
Svi su nešto tražili, urlikali, molili, tužili se… A on, taj žuti, žgoljavi mladić, sa očima koje su krile u sebi neku pritajenu vatru, plamičak koji stalno dogorijeva, i lice, otupjelo za sve vanjske utiske i događaje, sjedio je mirno na maloj klupi u svojoj ćeliji i zurio u komadić plavetna neba. Taj komadić neba, čist, plavetan kao nečije oko, kakvo je jednom gledao, ne zna gdje ni kada, bio je jedini predmet, kako ga je on u ovoj pustoši nazivao, koji ga je bar na časak mogao potresti. Taj isti komadić neba, “hapsanski predmet”, koga je gledao i nije mogao dokučiti, ni uzeti, ni iskoristiti, bio je, ustvari, tako mu se činilo, isto što, recimo, i komad hladna zida, kafezasta čvrsta rešetka od gvožđa ili teška okovana vrata na njegovoj samici. Svi ovi predmeti uokvirivali su jedan uzak prostor koji je mnogo značio i za čovjeka koji dođe u poznanstvo i u dodir sa njim i na najkraće vrijeme.
A tek on? Šta o tom smiješnom ćelijskom prostoru misli on, kome su ga maločas objesili o vrat i osudili da ga kroz čitav život grli i davi svojim hladnim zidovima kao jeza zemlje mrtvaca u čamotinji i pustoši groba. Do prije pola sata, ili možda malo više, njegove misli bile su sasvim drukčije. Ta nenadna vijest donijela je čitav preokret. Čitavu ovu kuću čudnovatu smatrao je samo kao stanicu u prolazu, stanicu mimo koje će zahuktano projuriti voz njegova kratkog života, da se, odmah zatim, stalno zaustavi, zakoči i vječno zamre u ništavilu svega. Smrt je trebala samo da ispruži svoje duguljaste koštunjave ruke i da ga odvuče u bezdan nepovratka. Od onoga časa kad mu u dugoj dvorani sudske zgrade rekoše “osuđuje se na smrt vješanjem”, od tog trenutka je za njega sve mrtvo i bez značaja. Glupo.
Sjeća se tog trenutka i sad: problijedio je, problijedio, zajecao, pogledao jednim izgubljenim pogledom, kojim je obuhvatio sve, čitav prostor: i lica sudija i poglede branilaca i velike slike po duvarovima, na kojima je u taj čas, kao kroz maglu, vidio najviše plave boje, pa onda crvene… žarke… onakve kakvu ima topla krv kad se prolivena, isparava na zemlji. Posljednji put je tada vidio, na klupama za svjedoke, nekoliko poznanika i prijatelja, iako je u tom trenutku mislio da mu je svaki čovjek neprijatelj… a onda se, naglo, muklo hroptajući, srušio na pod. Kao vreća.
Kasaba je čudno zašaptala. Poslije je išlo kao i obično u ovakvim slučajevima. Postao je zakonima izlučen čovjek. Postao je zločinac kome će jednoga dana prebaciti peterostruku pletenu omču oko vrata i zakrenuti šijom. On se toga nije bojao. S nestrpljivošću je očekivao taj čas. Četiri hladna ćelijska zida značila su za njega čitavi život. Postao je drugi čovjek. Treba sve zaboraviti, treba, govorio je samom sebi. Do izricanja osude nije bio takav. Vjerovao je u sretniji svršetak. Nije vjerovao da će kazna biti tako strašna. On jeste zločinac, ubio je čovjeka, to je sam priznao. Trebalo mu je suditi. Ali ono što je prethodilo ovom slučaju, ono što se dogodilo jedne ratne godine kad su njegova djeca skapavala od gladi, a on bio daleko na bojištu, ono je bilo srž, početak svega. To na pretresu nisu uzimali u obzir.
On je punih devet godina lutao po bojištima i zarobljeništvu, ostavljajući tragove krvi u Rumuniji jednako kao i na krvavoj Soči, gdje su mu Talijani zadali tri teške rane. Od tih rana je ležao bolestan godinu dana lebdeći između života i smrti. A onda su došle patnje zarobljeničkog života, gorke i čemerne, po tuđini. Bacali ga iz jednog mjesta u drugo, s jednog posla u drugi. Svaka džukela mogla je da ga ćušne i okerepi nogom u zadnjicu, da mu opsuje stotinu majki i pljune usred lica…
Bajramska priča "Kasaba šapće"
2 Likes