Kad poznaješ neke ljude ne javiš im se često, a nekad nemate potrebu za tim, ili možda oni se vama ne javljaju zato što oni nemaju potrebu za tim… naljute se?
Čuo si od nekog drugog da je dobro, mora li da se zovne? Ili čak poseti?
Vidite li tu potrebu za stalnim zivkanjem? Za stalnim posećivanjem? Ili čak možda je neko dokon pa i ne zna šta će od sebe, i ide da smara druge?
U kakvu grupu vi spadate? 
Ako sam se nekim blizak zna se granica kako se i kad javlja i zove i sve. Ako ne onda je druga prica.
Svakako. I drugove i prijatelje, a posebno familiju. Pogotovo u blagdanima i važnim događajima koji su obilježili vaš život, bajrami, ramazan, razne godišnjice. Sa pravim prijateljima kad se čujem i poslije dužeg vremena nastavimo tamo gdje smo stali. Sa drugovima baš i ne.
Ako cemo vec dijeliti na drugove/prijatelje, treba dijeliti i na poznanike. Cesto se desi da me neko “random” pozove na kafu. Jer me zna “iz vidjenja”/sa instagrama/fejsbuka, a treba mu nesto. I poslije te kafe, sta smo mi?
Pa da ti odg vi ili postajete blizi prijatelji ili jednostavno cekas da vidis ako se dugo dugo ne javlja ta ista osoba onda se javi od jednom onako iz ubaha ko “E bracki familijo hajmo na kafu i sl.” otkacit odma.