Kao naučnik u oblasti nuklearne fizike, Munevera Hadžišehović napisala je knjigu djelimično autobiografskog karaktera, i djelimično socijalnog, o tome kako je bilo biti muslimanka u Titovoj Jugoslaviji…
Munevera Hadzisehovic piše polazeći iznutra, počinjući sa svojim emocijama i iskustvima, krećući se ka objektivnim činjenicama koje se tiču naučnika u raznim poljima. Knjiga obiluje pojedinostima o religijskoj i socijalnoj praksi, o interetničkim relacijama i o najznačajnijim promjenama kojima je bila svjedok i učesnik. Dobili smo tako izvanrednu knjigu zapisa i svjedočenja o Jugoslaviji posljednjih pedeset godina 20. i početkom 21. vijeka ali i jednu izuzetnu sliku Amerike u kojoj se autorica obrela prije desetak godina. Knjiga je, najprije, i objavljena u Americi na engleskom jeziku, a ovo je njeno prvo pojavljivanje na našem jeziku na kome je i napisana.
MUSLIMANKA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI - Knjiga gorke medicine protiv svake nostalgije - Napisala Safeta Obhođaš O autorici: Dr. Munevera Hadžišehović je rođena 1933. godine u Prijepolju, dijelu Sandžaka koji se nalazi u Srbiji. U rodnom mjestu je završila osnovnu školu i šest razreda gimazije a maturirala u Sarajevu. Fakultet je završila u Beogradu, odsjek Fizička hemija, i nakon toga se 1960. zaposlila na Institutu za nuklearne nauke u Vinči, gdje je 1978. doktorirala. Njena naučnička karijera je prošla sve stupnjeve, od istraživača do naučnog savjetnika. Po izbijanju rata u Bosni morala je napustiti Beograd. Našla se u Americi, gdje je svoj radni vijek završila kao analitičarka u jednoj laboratoriji u državi New Jersey. Kad sam prvi put uzela u ruke po formatu i stranicama vrlo obimnu knjigu „Muslimanka u Titovoj Jugoslaviji“, izdanje „Bosanska riječ“ Tuzla 2006, koju je napisala Dr. Munevera Hadžišehović, pokušah pogoditi šta bi mogla biti tema te knjige. Naslov mi je ukazivao na meni dobro poznata nostalgična sjećanja na nestalu državu u kojoj su se svi, čak i muslimani, „osjećali kao svoji na svome?“ Nakon što razgledah slike na koricama, ponadah se da je to možda neka studija – istraživanje o tome kakav je zaista bio položaj žene-muslimanke kako u porodici tako i društvu u vrijeme sveopće socijalističke ravnopravnosti.
Srećom, ni jedna od mojih pretpostavki nije bila blizu istine. Već od prvih stranica, od prvog poglavlja naslovljenog „Moj Sandžak“ ponese me kako lično svjedočanstvo autorice o ljudima i vremenu tako i njena sudbina, provučena kao crvena nit kroz sve dijelove knjige. Munevera Hadzisehovic je bila dijete svog vremena ali opet orijentirana prema svojim sopstvenim nahođenjima, vođena svojom unutarnjim sistemom vrijednosti, koji joj je davao snage da se odupire okolnostima i ne prilagođava jednoumlju, predrasudama i nepisanim patrijahalnim pravilima sredine iz koje je potekla, bez obzira na cijenu koju je za to morala platiti. Ali taj dio njene lične borbe je u knjizi prikazan nenametljivo, bez patetike i samosažaljenja. I lično je u ovom kazivanju podignuto na nivo univerzalnog, općeg, jer je u biti ogledalo položaja školovane žene muslimanke, koja se kao individua usudila kročiti na svoj sopstveni životni put na kojem nije tražila nikakvu drugu zaštitu osim one koju je mogla ostvariti svojim sopstvenim radom i svojom naukom.
Munevera Hadzisehovic nije književnica, ona je naučnica, i tu svoju sposobnost neutralne procjene je u cijeloj knjizi, iako ima i prekrasnih lirskih mjesta, potpuno primijenila. Ona opisuje činjenice i događaje, šta je vidjela, doživjela, kakve su bile historijske, društvene okolnosti i porodični odnosi u kojima je ona ostvarivala pravo na svoju individualnost. Knjiga počinje poglavljem „Moj Sandžak“, koji se tematski stalno proširuje i sužava. Prvo opisuje Sandžak iz opće perspektive, kao geografski prostor naseljen većinom muslimanskim življem, dotiče se njegovog historijata, kako se živjelo pod turskim vladarom, kako nakon gubitka posjeda i privilegija, privredno stanje, rasipanje, oduzimanje ili prodaja imanja, iseljavanje u Tursku, pomori, katastrofe, ratovi…Onda se njen interes sužava na uži zavičaj: Prijepolje i njegova okolina, njena porodica, kuće u kojima se stanovalo, tradicija, vjera. Autorica je prije Drugog svjetskog rata imala skoro idilično djetinjstvo, zaštićena u krilu svoje porodice, otac ih je hranio od svog krojačnog zanata ali majka Fatima je bila pismena, učiteljica, kojoj čak ni zar nije smetao da cijelog života uči nešto novo. Ona je, jedina žena, sjedila u školskoj klupi da, pored arapskog, nauči i novo latinično-čirilično pismo koje je donijela promjena vladara. Tu volju za učenjem je Munevera naslijedila od svoje majke i ona joj je odredila poseban životni put. Idilu zbrinutog djetinjstva u baščama puno cvijeća i voća prekinuo je Drugi svjetski rat.Vojske i uprave su se smjenjivale: italijanska, njemačka, partizanska, četnička, razne milicije i komite. Svi su pucali i bombardirali ne obazirući se na civilne žrtve, zatvarali i strijeljali pripadnike i simpatizere onih drugih, četnici vršili nasilja i zatirli i brojne srpske porodice, jer su im djeca bila u partizanima. Saveznici su bombardirali Nijemce u povlačenju, a kao prvo grad Prijepolje, kojeg su srušili skoro do temelja. Ko je mogao, bježao je u sela visoko u planini, kamo vojske nisu zalazile i gdje je zaštitu našla i njena porodica.Nakon rata je došlo oslobođenje koje je promijenilo život iz temelja. Svoj učenički i studentski put, kao jedina iz porodice i mahale, zu podršku najbližih, autorica započinje u Sarajevu, gdje je i primljena u Komunističku partiju. Taj put školovanja i razvoja opisan je u najobimnijem poglavlju „Titova Jugoslavija“. U Sarajevu je srela neke ljude koji će kasnije odrediti njen život samostalne žene, žene koja će postati majkom, ali nikada suprugom. U Sarajevu se desilo i prvo poznanstvo sa ocem njenog jedinog djeteta Kenana, koje joj nije ostalo u lijepoj uspomeni. Ona se nije željela vezati, udati, ona je željela studirati u Beogradu a taj mladić se onda odmah oženio drugom iako se njoj zaklinjao na vječnu ljubav. Ali svaki put kad bi se sreli, između njih bi opet planula vatra privlačnosti… Autorica se ne zadržava dugo na tom ličnom, ne ide u dubinu privatnog, to je samo jedna šara u tkanju cijele priče. Ostali dio je vrlo autentično svjedočenje o tome kako se razvijala i na čemu se zasnivala komunistička vlast, o nepromišljenoj industrijalizaciji i stalnim privrednim reformama i eksperimentima kao što je bilo samoupravljanje, koji su i sami propadali ali i uništavali kreativnost i individualnost pojedinca. U tom procesu lutanja između različitih društvenih sistema stradali su u prvom redu selo i priroda. Veliki industrijski kompleksi su bez milosti trovali život u rijekama, hidrocentrale su mijenjale cijele eko-sisteme, u poduzećima je bilo više besposlenih nego onih koji su proizvodili. U poglavlju „Nauka na vjetrometini politike“ autorica je opisala svoje radno mjesto i zadatke u Institutu Vinča, projekte na kojima je radila, strukture privrede, koliko je nauka zaista bila ovisna o politici i interesima republika. Ona jasno iznosi svoje mišljenje da nauka nije interesirala komunističke vlastodršce, za prirodne nauke se izdvajao samo koja stotinka društvenog prihoda. Diktatori nisu željeli da im se naučno dokazuje kako neracionalno rasipaju dobijena sredstva i uporopaštavaju prirodne resurse. Bila je poželjna samo ona nauka u kojoj su oni prikazivani u pozitivnom svjetlu, nauka potpuno podložna demagogiji. Ipak, u svojstvu naučnika i naučnog savjetnika, Dr. Hadžišehović je proputovalla svijetom, radila u Parizu, gdje se i razboljela, zatim bila na kongresima u Moskvi, Americi, uvijek otvorena za nova saznanja u oblasti nuklearnih nauka. A i sama je uvijek bila spremna da pomogne onima kojima je bila potrebna poduka iz prirodnih nauka, posebno matematike. Već u zrelim godinama, kad se nazirao kraj njene naučničke karijere, desio se raspad Titove Jugoslavije i cijeli sistem ondašnjih vrijednosti. Za nju više nije bilo mjesta, ni na poslu, ni u njenom naselju u Beogradu. Kao i mnogi drugi, morala je sve ostaviti i sa koferom u rukama krenuti u svijet, dok joj je jedini sin ostao u Sarajevu da za vrijeme rata radi kao ljekar. U posljednjem poglavlju knjige autorica reducira svoju ličnu priču na najpotrebnije. Tu ona opisuje Ameriku iz ugla doseljenika. Bilo joj je suđeno da naučničku karijeru završi u jednoj laboratoriji kao analitičarka, gdje se mogla uvjeriti da ni u toj državi egzaktnost nauke nije poželjna. Amerika je zemlja u kojoj se također ne vodi puno računa o prirodi, i tamo se hemijski otpad istresa u rijeke i truje sve živo, i tamo se rezultati analiza pomjeraju i rastežu i natežu prema potrebama industrijskih bosova. Laboratorija se mora prilagoditi, da bi uopće dobila analize na rad, time novac, time i opstanak. Istina je nepoželjna, jer se onda moraju tražiti rješenja da se zaštite ljudi i priroda, a to je skupoooo… previše skupo, pomor svega živog i oboljena od karcinoma su daleko jeftiniji… Pri kraju knjige je jedna upečatljiva, apsurdna slika: vlasnik laboratorije Esadbey i njegov saradnik uređuju laboratoriju zbog jedne posjete, dolaze predstavnici jedne firme koja im želi dati brdo analiza, što bi trebalo donijeti brdo para. Stari stolovi pocrnjeli od hemikalija, prekrivaju se bijelom mušemom, rupe na cijevima za odvod otrovnih gasova iz laboratorije se krpe ljepljivom trakom, uglancavaju se odavno zastarjeli pokvareni instrumenti i mašine, koji su tu samo dio naučne kulise, jer su već odavno izvan upotrebe. Uređivači usput bacaju i načetu staklariju, manzure naprimjer, koje su još u upotrebi. „To nam treba, ovo je laboratorija“, - pobini se analitičarka Hadžišehović i na to dobije odgovor: „Tako je moglo kod vas u komunizmu, ovo je Amerika, ovdje sve mora biti perfektno.“ Stvarnost u amerčkoj zemlji je zaista jedna gorka medicina, naročito za one koji su imali neke iluzije o toj zemlji. Školovana-za slobodnu vezu, „čedna“- za porodični život Ono što je posebna vrijednost ove knjige je da se autorica ne razbacuje svojim prosudbama ili svojim ubjeđenjima. Ona ostaje za sebe privatno ono što je po rođenju i odgoju dobila od svojih roditelja. Ni dugi komunistički staž je nije spriječio da kulturno i vjerski ostane muslimankom. Ali to je samo izoštrilo njen naučnički skalpel kojim otkriva vrlo složene devijacije u mentalitetu muslimana, posebno u odnosu prema školovanoj, samostalnoj ženi. U studentskim danima se družila sa kolegama-studentima iz različitih zamalja, što ju je dovelo pod udar ondašnjeg plicijskog sistema, a zbog čega ju je opet njena sredina u svom tračerskom maniru procijenila kao ženu lahkog morala. Ona je čak i u Beogradu bila u domašaju tih nepisanih provincijskih pravila, pogotovu zato što se odlučila naudata roditi dijete, koje je kasnije sama i zu pomoć svoje majke sa velikom ljubavlju odgojila i školovala. Autorica na jednom mjestu prvi put sa osjetnom ličnom gorčinom konstatira da su muškarci neprestano navaljivali na školovane žene, da su ih vidjeli samo kao objekte svojih seksualnih želja, a da su se ženili tradicionalno odgojenim djevojkama, koje su znale samo za kućni prag, poslušnost prema muškom rodu i trpljenje nasilja svake vrste. Komunisti su na velika zvona stavljali svoju ideologiju o „jednakosti i ravnopravnosti“, muslimani svoj „merhamet“, kojih je u stvarnom životu i odnosima među polovima bilo jako malo. Tom merhametu muslimana autorica je posvetila nekoliko stranica na kraju knjige, u svojoj priči o Americi. Zato preporučujem Bošnjacima i Bosne i Sandžaka, kao i svim jugo-nostalgičarima, da pročitaju ovu knjigu, da upoznaju sami sebe i svoju prošlost u Titovoj Jugoslaviji i svoju sadašnjost, nakon njenog raspada. Da dobrim dijelom upoznaju sami sebe. Izdanje „Bosanska riječ“ Tuzla www.bosanska-rijec.com Izdavač, kojem dugujemo zahvalnost za mnoge vrijedne knjige stvaralaca iz dijaspore.