Nije još vrijeme da se podvlači crta niti da se donose finalni zaključci o likovnim dometima i poetici likovnog opusa Halila Tikveše (umjetnik još stvara), ali se nekom unutrašnjom logikom takvo pitanje začinje pred ovim respektabilnim i obimnim djelom, koje je odavno prešlo granice našeg južnoslavenskog kulturnog prostora i učinilo ovog umjetnika poznatim i prepoznatljivim. Pisati o takvom likovnom velikanu i njegovoj poetici je, s jedne strane, čast i privilegija, ali i obaveza i rizik na drugoj, jer njegovo djelo se ne iscrpljuje samo na likovnosti i poetici prostora nego ono, to djelo, ozbiljno zasijeca u dubinu filozofske i antropološke misli, te zapravo u nekim svojim segmentima misli svijet i njegovu sliku na jedan sasvim poseban i osobit način. Pa stoga rizik, jer govoriti o likovnosti značilo bi jednostrano, jednostatno i falično vidjeti stvari ili isto tako otkrivati refleksiju Tikvešine slike, a ne akceptirati originalan i posve poseban stil ovoga umjetnika.
Poetika tijela na Tikvešinim slikama
1 Like